Ugovor o doživotnom uzdržavanju uređen je odredbama Zakona o obveznim odnosima.
U osnovi, Ugovorom o doživotnom uzdržavanju jedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje se da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana na ime danog uzdržavanja daje svu ili dio svoje imovine.
Stjecanje imovine temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju odgođeno je do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.
Ugovorom o doživotnom uzdržavanju potrebno je odrediti sadržaj uzdržavanja kojim se, među ostalim, određuje kako slijedi, i to:
- mjesto stanovanja primatelja uzdržavanja (u njegovu stambenom prostoru, u stambenom prostoru davatelja uzdržavanja, u specijaliziranoj ustanovi ili u drugom odgovarajućem smještaju),
- obveza prehrane, njege i brige o zdravlju primatelja uzdržavanja,
- obveza zadovoljavanja osnovnih životnih potreba primatelja uzdržavanja,
- obveza snošenje troška režija i pogreba primatelja uzdržavanja.
Davatelj uzdržavanja može istodobno imati sklopljene ugovore o doživotnom uzdržavanju i/ili ugovore o dosmrtnom uzdržavanju s najviše 3 (slovima: tri) primatelja uzdržavanja. Ugovor sklopljen protivno ovoj odredbi je ništetan.
Zakon o obveznim odnosima kao uvjet valjanosti pravnog posla normira sljedeće oblike koji su alternativno propisani, i to:
- ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku, te ovjeren od suca nadležnog suda ili
- ugovor mora biti potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili
- ugovor mora biti sastavljen u obliku javnobilježničkog akta.
Prije ovjere ili sastavljanja ugovora ovlaštena osoba na sudu i/ili javnobilježničkom uredu provjeriti će u Registru ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju koji vodi Hrvatska javnobilježnička komora broj primatelja uzdržavanja s kojima davatelj uzdržavanja ima sklopljene ugovore o doživotnom uzdržavanju i/ili ugovore o dosmrtnom uzdržavanju.
Ako je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, ovlaštena će osoba dostaviti ugovor o doživotnom uzdržavanju zemljišnoknjižnom sudu koji će upisati zabilježbu ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišnu knjigu.
Ako je pak predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju pokretnina ili neko pravo za koje se vodi javni upisnik, ovlaštena će osoba dostaviti ugovor o doživotnom uzdržavanju tijelu koje vodi javni upisnik koje će upisati zabilježbu ili drugi odgovarajući upis toga ugovora u taj javni upisnik.
Davatelj uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove, ali može se ugovoriti da će on odgovarati za one njegove dugove koji postoje u trenutku sklapanja ugovora prema određenim vjerovnicima.
Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje.
Svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.
Činjenica da je primatelj uzdržavanja imao sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je raspolagao čitavom svojom imovinom ili jednim njenim dijelom pokazuje se kao naročito važna u ostavinskom postupku, a to pogotovo zbog činjenice da imovina koje je predmet tog ugovora nije dio ostavinske imovine ostavitelja.
U takvim situacijama, nasljednici koji tvrde da se takav ugovor nije izvršavao, odnosno da davatelj uzdržavanja nije ispunjavao svoju obvezu, imaju nespornu aktivnu legitimaciju tražiti u posebnom parničnom postupku raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju iz razloga što davatelj uzdržavanja nije izvršavao svoje obveze i samim time povrat imovine koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju u ostavinsku imovinu ostavitelja.