Izvanbračna zajednica definirana je Obiteljskim zakonom (N. N. br. 103/2015, 98/2019, 47/2020, 49/2023, 156/2023: dalje u tekstu: OBZ), i to odredbom članka 11. stavak 1., koja odredba glasi:
„Odredbe ovoga Zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenoga muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka.“
Nadalje, odredba članka 11. stavak 2. OBZ-a određuje da samo izvanbračna zajednica koja ispunjava pretpostavke iz prethodno navedene zakonske odredbe
„…stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica, te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova, odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova.“
Ovakvo definiranje izvanbračne zajednice ima za cilj izjednačavanje izvanbračne zajednice sa brakom.
Najveći formalnopravni izazov izvanbračne zajednice je upravo dokazivanje postojanja izvanbračne zajednice.
Naime, postojanje braka se dokazuje izvatkom iz matice vjenčanih, dakle javnom ispravom.
Postojanje izvanbračne zajednice se može dokazivati raznim dokazima, no u pravilu kako bi se izbjegle nejasnoće i rizici pravnih sporova oko dokazivanje iste, uputno bi bilo da izvanbračni partneri potpišu sporazum i/ili daju izjave i/ili sastave bilo kakav pisani dokument kao dokaz kojim će se koristiti u svrhu dokazivanja da žive u izvanbračnoj zajednici.
U nedostatku jednog takvog jasnog pisanog dokumenta kojim se potvrđuje postojanje izvanbračne zajednice, sudska praksa navodi nekoliko različitih trenutaka i činjenica koje vrednuje kod ocjenjivanja postojanja izvanbračne zajednice.
Pa tako primjerice, sud u jednom slučaju navodi sljedeće:
˝iz pravilnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da obje stranke u utuženom periodu nisu bile u braku, niti u vezi s nekom drugom osobom, da je među njima postojala životna, emocionalna i ekonomska zajednica koja je trajala više od tri godine na način da bi isti u periodu kad je tuženik bio u Zadru stanovali i spavali zajedno, zajedno provodili blagdane i obiteljska druženja, da su poduzeli određene korake oko realizacije sklapanja braka, da je tuženik tužiteljici planirao oporučno ostaviti svoju imovinu i kupiti zajedničku grobnicu, da ju je upoznao sa svojom liječnicom, da je tužiteljicu predstavljao kao svoju suprugu, da je tužiteljica imala punomoć za raspolaganje na njegovim računima … da se skrbila za održavanje tuženikove nekretnine u njegovoj odsutnosti, da su zajedno gradili kuću pokraj njene kuće u Zadru, da je tužitelj tužiteljici kupio dva automobila, te da joj je kupovao lijekove u inozemstvu.˝
U drugom pak slučaju, sud navodi:
Predmet spora je zahtjev tužitelja koji je stupio u parnicu na mjesto pokojne majke za utvrđenje da je njegova majka bila izvanbračna supruga ostavitelja, oca I. i II. tuženika, te zahtjev za utvrđenjem da je pokojna majka kao zakonska nasljednica pok. izvanbračnog druga ostavitelja na osnovu nužnog dijela postala suvlasnica u 1/6 dijela imovine raspoređene oporukom, a na osnovu zakonskog dijela suvlasnica u 1/3 dijela imovine koja nije obuhvaćena oporukom.“
sud zaključuje da nije postojala izvanbračna zajednica jer
„…nisu živjeli u izvanbračnoj zajednici obzirom druženje koje su imali nema bitnih elemenata izvanbračne zajednice (…) već su se samo povremeno prijateljski družili pa nije ni znala kad je G. umro (…)“ te da „(…) činjenica što dvoje ljudi održava prijateljstvo, izvjesne simpatije pa i neke intimnije odnose ne znači samo po sebi da žive u izvanbračnoj zajednici“.
Zaključno, izvanbračna zajednica je u svojim osobnim i imovinskim i drugim učincima izjednačena sa brakom, ali najveći izazov same zajednice je dokazivanje njenog postojanja. Upravo stoga, uputno bi bilo da izvanbračni partneri na dokaziv način, primjerice ugovorom, utvrde sve bitne elemente izvanbračne zajednice.