Prestanak postojanja bračne ili izvanbračne zajednice roditelja, može rezultirati i činom međunarodne otmice djeteta.
Međunarodna građanskopravna otmica djeteta predstavlja protupravno odvođenje ili zadržavanje djeteta u državi različitoj od države njegovog uobičajenog boravišta.
Prema tekstu Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece, sastavljene u Haagu dana 25. listopada 1980. godine, koje je Republika Hrvatska stranka od 8. listopada 1991. godine, na temelju notifikacije o sukcesiji, odvođenje ili zadržavanje djeteta smatra se protupravnim:
a) ako predstavlja povredu prava na skrb koje je osobi, ustanovi ili nekom drugom tijelu, zajednički ili pojedinačno, dodijeljeno na temelju prava države u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije odvođenja ili zadržavanja; i
b) ako se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja to pravo uistinu i ostvarivalo zajednički ili pojedinačno, ili bi se bilo ostvarivalo da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja.
Pravo na skrb u gore navedenoj točki a) može se posebice steći na temelju zakona ili na temelju sudske ili upravne odluke, odnosno na temelju sporazuma koji prema pravu te države ima pravni učinak.
Uredba Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (preinaka) (dalje u tekstu: Uredba Bruxelles II ter) navodi:
˝Ako osoba, ustanova ili drugo tijelo koje tvrdi da je prekršeno pravo na skrb podnese zahtjev, izravno ili uz pomoć središnjeg tijela, sudu u državi članici za odluku na temelju Haške konvencije iz 1980. kojom se nalaže povratak djeteta mlađeg od 16 godina koje je protupravno odvedeno ili zadržano u državi članici koja nije država članica u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije njegova protupravnog odvođenja ili zadržavanja, primjenjuju se članci od 23. do 29. i poglavlje VI. ove Uredbe te se njima nadopunjuje Haška konvencija iz 1980.˝
U osnovi, čin međunarodne otmice djeteta najčešće čini roditelj koji protupravno, odvodi odnosno zadržava dijete, dakle protivno pravu na skrb koja je roditeljima najčešće određena odlukom države djetetovog uobičajenog boravišta.
U slučaju da do čina međunarodne otmice djeteta dođe, hitno je potrebno da roditelj kojem je oteto dijete poduzme sve potrebne mjere uz pomoć odvjetnika i/ili središnjeg tijela i/ili policije i/ili suda i/ili nadležnog područnog ureda za socijalni rad kako bi se što je moguće prije poduzele sve potrebne mjere u svrhu lociranja djeteta, ostvarenja prava na kontakt i podnošenja zahtjeva za povrat djeteta u državu uobičajenog boravišta.
Potrebno je za navesti da sudovi u ovakvim postupcima, a poglavito zahvaljujući kratkim rokovima iz Uredbe Bruxelles II ter i nacionalnog zakona Republike Hrvatske koji je donesen vezano na temu međunarodne otmice djece, odluku o povratu trebaju donijeti u roku 6 tjedana od dana podnošenja zahtjeva za povrat.
Upravo kako bi se navedeni postupak proveo što uspješnije i kako bi se spriječila eventualna manipulacija roditelja koji je oteo dijete, uputno je koristiti u navedenom postupku svu raspoloživu i dostupnu pravnu pomoć.