Teret dokaza – izvanbračna stečevina

Trenutno pregledavate Teret dokaza – izvanbračna stečevina

Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica 1/2 stana, te je utvrđeno da je Ugovor o darovanju zaključen između xx kao darovatelja i xy kao daroprimateljice ništetan u dijelu koji se odnosi na darovanje 1/2 suvlasničkog dijela.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen.

Tužiteljici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude suda drugog stupnja u odnosu na pravno pitanje:

„Leži li teret dokaza da imovina ne predstavlja bračnu stečevinu na onome tko to tvrdi ukoliko je imovina stečena za vrijeme trajanja braka ili izvanbračne zajednice?“.

Predmet spora je dakle bio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je stan suvlasništvo tužiteljice u 1/2 dijela s osnove izvanbračne stečevine, kao i zahtjev da se utvrdi ništetnim Ugovor o darovanju u odnosu na ½ dijela koju je pokojni izvanbračni partner tužiteljice nezakonito darovao.

Sud prvog stupnja utvrdio je da je tužiteljica živjela u „životnoj zajednici“ sa pokojnim darovateljem, da je darovatelj posudio dio novca za kupnju predmetnog stana, a koji novac su zajedno vratili on i tužiteljica, pa je slijedom toga stan izvanbračna stečevina tužiteljice i pok. darovatelja koji nije mogao raspolagati s 1/2 suvlasničkog dijela tog stana, te je u tom dijelu darovni ugovor ništetan jer je protivan odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi s čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Nasuprot tome, sud drugog stupnja je preinačio prvostupanjsku presudu obzirom da je iz činjenice što ih je utvrdio sud prvog stupnja na drugačiji način izveo zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljena presuda.

Temeljem odredbi Obiteljskog zakona bračni drugovi su, a što vrijedi i za izvanbračne drugove, u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drugačije ugovorili.

Bračnu stečevinu čini upravo ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine.

Nasuprot toga, imovina koju je bračni drug imao u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, dok je vlastita imovina i ona imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od rada.

Odredbom čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Dakle, u slučaju kada tužiteljica tvrdi da je imovina koja je predmet spora izvanbračna stečevina dužna je dokazati da se radi o imovini koja je stečena radom za vrijeme trajanja bračne odnosno izvanbračne zajednice ili da potječe iz te imovine.

Nasuprot toga, tužena koji pobija navode i dokaze tužiteljice može dokazivati da se radi o imovini koja je vlastita imovina, a ne stečevina.

Sud drugog stupnja zaključio je da su iskazi saslušanih svjedoka pred sudom prvog stupnja kontradiktorni, da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik stana bio upisan pokojni darovatelj, a nakon provedbe Ugovora o darovanju tuženica kao kćer darovatelja. Nastavno, zaključeno je da iz sadržaja oporuke pokojnog darovatelja proizlazi njegova volja i želja da stan prenese u vlasništvo svoje kćeri koja je preuzela obvezu vraćanja pozajmljenog novca za kupnju stana, te da iz sadržaja te potvrde i izjave jasno slijedi da se pokojni darovatelj smatrao isključivim vlasnikom stana, da je taj stan kupljen njegovim novcem, ne za potrebe izvanbračne zajednice, dakle da je stan kupljen sredstvima kao njegova posebnom imovinom. Dodatno, ocijenjena je i činjenica da se tužiteljica nije koristila stanom za vrijeme života niti nakon njegove smrti, već da je za svoje potrebe stan koristila tužena koja je dobila ključ nakon zaključenog Ugovora o darovanju, što ukazuje da se tužiteljica nije smatrala niti vlasnicom niti suvlasnicom stana.

Dakle, sud drugog stupnja je zaključio da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o bračnoj stečevini, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza.

Dakle, teret dokaza da se u predmetnom postupku u odnosu na konkretni stan radi o izvanbračnoj stečevini neminovno pada na tužiteljicu koja nije uspjela dokazati svoje navode.

Analiza izjavljenog revizijskog pitanja nalazi se u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-881/2023-2.