Ugovori o doživotnom uzdržavanju često postaju predmet sudskih sporova nakon smrti primatelja uzdržavanja.
Nasljednici često smatraju da je samom činjenicom da je primatelj uzdržavanja preminuo ubrzo nakon sklapanja ugovora, ugovor automatski ništetan i ne proizvodi valjane učinke.
Ne, je li doista tako? Znači li sama činjenica da je primatelj uzdržavanja preminuo svega nekoliko dana ili tjedana nakon sklapanja ugovora da je ugovor automatski ništetan?
Odgovor na to pitanje dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-972/2022-2 od 28. veljače 2024. godine.
U konkretnom sudskom postupku tužitelji, kao zakonski nasljednici pokojnog primatelja uzdržavanja, zahtijevali su utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je njihov otac sklopio s tuženikom kao davateljem uzdržavanja.
Tužitelji su tvrdili da je primatelj uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora bolovao od teškog karcinoma, te da je davatelju uzdržavanja bilo poznato kako je njegova smrt izvjesna i neposredna. Smatrali su da je ugovor sklopljen isključivo radi stjecanja vrijedne nekretnine uz minimalno ispunjenje obveza uzdržavanja, odnosno da je njegov stvarni cilj bio isključiti zakonske nasljednike iz nasljeđivanja. Posebno su isticali činjenicu da je primatelj uzdržavanja preminuo svega dvadeset dana nakon sklapanja ugovora, zbog čega su tvrdili da je potpuno izostao aleatorni karakter ugovora o doživotnom uzdržavanju.
S druge strane, tuženik je tijekom postupka tvrdio da ugovor nije sklopljen radi iskorištavanja bolesti primatelja uzdržavanja niti radi stjecanja nepripadne imovinske koristi.
Naime, tijekom postupka utvrđeno je da je tuženik, kao nećak primatelja uzdržavanja, zajedno sa svojom majkom godinama prije sklapanja ugovora svakodnevno pomagao primatelju uzdržavanja te se brinuo o njegovim životnim potrebama. Upravo zbog takvog dugogodišnjeg odnosa primatelj uzdržavanja odlučio je njihov odnos urediti sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju.
Prvostupanjski sud utvrdio je da nije dokazano kako su ugovorne strane u trenutku sklapanja ugovora smatrale da će smrt primatelja uzdržavanja nastupiti u vrlo kratkom vremenu. Naprotiv, dokazano je da je i dalje postojala nada u uspjeh liječenja te da je primatelj uzdržavanja nastavio aktivno provoditi medicinsku terapiju. Zbog toga je sud odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora.
Drugostupanjski sud potvrdio je takvu odluku.
O spornim pravnim pitanjima konačno je odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Vrhovni sud naglašava da sama činjenica kako je primatelj uzdržavanja umro vrlo brzo nakon sklapanja ugovora nije automatski i dovoljan razlog da bi se ugovor o doživotnom uzdržavanju smatrao ništetnim.
Naime, ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj je pravnoj prirodi aleatorni ugovor. To znači da u trenutku njegova sklapanja nije moguće sa sigurnošću znati koliko će dugo trajati obveza davatelja uzdržavanja niti koliko će dugo živjeti primatelj uzdržavanja.
Vrhovni sud posebno ističe da bi ugovor mogao biti proglašen ništetnim samo ako bi bilo dokazano da je davatelj uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora znao da je smrt primatelja uzdržavanja praktično izvjesna, te da je upravo zbog toga iskoristio njegovo zdravstveno stanje kako bi ostvario nerazmjernu imovinsku korist.
Drugim riječima, u ovom konkretnom slučaju nije presudna sama bolest primatelja uzdržavanja niti činjenica njegove skore smrti, nego postojanje namjere iskorištavanja takvog stanja radi stjecanja imovinske koristi.
Vrhovni sud također naglašava da se svaki ugovor mora ocjenjivati prema konkretnim okolnostima pojedinog slučaja. Osporavanje ugovora o doživotnom uzdržavanju je uvijek jako kompleksna i zahtjevna materija (i parnica) i preporuka je svakako prije pokretanja parnice napraviti kvalitetno pravno mišljenje koje se odnosi baš na tu konkretnu situaciju, a sve s ciljem procjene šansi uspjeha u postupku i kvalitetnije pripreme same parnice.
U ovom predmetu posebno je značajnom okolnošću ocijenjeno to što je davatelj uzdržavanja godinama prije sklapanja ugovora stvarno pomagao primatelju uzdržavanja i pružao mu skrb koju je kasnije preuzeo i ugovorom. Takva dugogodišnja briga nije sama po sebi razlog zbog kojeg bi ugovor uvijek bio valjan, ali predstavlja važnu činjenicu iz koje proizlazi da cilj sklapanja ugovora nije bio iskorištavanje bolesti primatelja uzdržavanja.
Vrhovni sud odgovorio je i na pitanje u kojem se trenutku procjenjuje valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju.
Sud je zauzeo jasan pravni stav da je za ocjenu ništetnosti odlučan isključivo trenutak sklapanja ugovora. Kasnije nastale okolnosti, uključujući činjenicu da je primatelj uzdržavanja ubrzo preminuo, ne mogu same po sebi utjecati na valjanost već sklopljenog ugovora.
Zaključak
Ova presuda potvrđuje da ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ništetan samo zato što je primatelj uzdržavanja umro nedugo nakon njegova sklapanja.
Za uspješno osporavanje ugovora potrebno je dokazati znatno više od same teške bolesti ili kratkog trajanja ugovora.
Potrebno je dokazati da je davatelj uzdržavanja već u trenutku sklapanja ugovora bio svjestan izvjesne i neposredne smrti primatelja uzdržavanja te da je upravo zbog toga, iskorištavajući njegovo zdravstveno stanje, želio ostvariti nepripadnu imovinsku korist.
Svaki slučaj ocjenjuje se prema njegovim konkretnim okolnostima, pri čemu sudovi posebno analiziraju odnos ugovornih strana prije sklapanja ugovora, motive sklapanja ugovora te postojanje ili nepostojanje namjere iskorištavanja primatelja uzdržavanja.
Detaljni pravni stavovi sadržani su u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-972/2022-2 od 28. veljače 2024. godine.